Kleka je zimzeleni grm iz porodice čempresa, naučnog imena Juniperus communis, a ljekoviti dio su njeni plodovi, ne iglice.
Kod nas ista biljka nosi tri imena: kleka, borovica i smreka. To treće se sudara s imenom četinara Picea abies, koji se službeno zove obična smreka, i odatle dolazi zbrka koja vas je vjerovatno i dovela ovdje.
Bobice se tradicionalno koriste za ispiranje mokraćnih puteva i kod probavnih tegoba. Odmah i poštena napomena: to je tradicionalna upotreba, potvrđena dugom praksom, a ne klinički dokazano djelovanje, i postoji nekoliko grupa ljudi kojima se kleka ne preporučuje.
Ovu biljku je zvanično ocijenila Evropska agencija za lijekove, pa doze i upozorenja koja slijede nisu prepričavanje nego zapisane brojke. Ispod su razlika između vrsta, sastav bobica, priprema čaja i tačne doze, berba i sigurnosna slika.
Šta je kleka i kako izgleda?
Kleka je zimzeleni grm ili nisko drvo, najčešće 1 do 3 metra visine, rijetko više. Prepoznaje se po iglicama koje rastu u pršljenovima po tri, oštre su na dodir i s gornje strane imaju svijetlu, gotovo bijelu prugu. Grana bode dovoljno da se to osjeti golom rukom.
Plodovi su ono zbog čega se biljka uopšte bere. Sitni su, okrugli, promjera pet do devet milimetara. Prve godine su zeleni i tvrdi, a tek nakon dvije do tri godine postanu plavocrni i prekriju se voštanim, zamagljenim slojem koji izgleda kao tanak sivi puder. Zato na istom grmu istovremeno stoje zeleni i zreli plodovi, što zbuni skoro svakog ko prvi put bere.
Ono što narod zove bobicom botanički nije bobica. Riječ je o mesnatoj šišarici, koja se zvanično vodi kao galbulus, odnosno pseudo-fructus. Termin je regulatoran, ne narodni, pa se u stručnoj literaturi rijetko piše bobica.
Raste na suhim i sunčanim padinama, pašnjacima i kamenjarima širom Evrope, sjeverne Afrike i Sjeverne Amerike. Kod nas je ima i na kršu i po planinskim livadama, često na mjestima gdje malo šta drugo uspijeva.
Jedan praktičan detalj vrijedi zapamtiti prije nego što pređemo na sastav: bere se i suši plod, ne iglice i ne list. To razgraničenje ima posljedicu čim se počne govoriti o tome šta je zapravo istraživano.
Kleka, borovica ili smreka — je li to ista biljka?
I da i ne. Kleka, borovica i smreka jesu tri narodna imena za jednu te istu biljku. Ali riječ smreka u botanici pripada i sasvim drugom drvetu, pa odgovor zavisi od toga ko govori i u kojem kontekstu.
Zašto se kleka kod nas zove i borovica i smreka
Jedna biljka, tri narodna imena, jedno naučno: Juniperus communis L. Kleka je najrašireniji naziv na našem govornom području, a plod se vodi kao plod kleke. Borovica je narodni naziv koji se najčešće veže baš za plod i botanički je najprecizniji od tri. Smreka je regionalni naziv, najživlji u kuhinji: recepti gotovo redovno traže smrekove bobice, a ne bobice kleke.
Isti taj plod daje džinu njegov prepoznatljiv miris. Ako vam ime ništa ne govori, miris vjerovatno hoće.
Kleka nije smreka-četinar (Picea abies)
Postoji i drvo koje se službeno zove smreka. To je Picea abies, obična smreka, visoki četinar iz naših šuma, i to nije ova biljka. Pod nazivom smreka najčešće se podrazumijeva upravo Picea abies, pa je zabuna sistemska, a ne vaša lična greška.
Razlika se najlakše vidi na plodu i na iglicama.
| Kleka / borovica (Juniperus communis) | Smreka-četinar (Picea abies) | Jela (Abies alba) | |
|---|---|---|---|
| Oblik | grm ili nisko drvo, 1–3 m | visoko drvo, 30–50 m | visoko drvo |
| Iglice | kratke, oštre, u pršljenovima po tri | pojedinačne, četvrtaste, bodu blago | pljosnate, tupe, dvije bijele pruge ispod |
| Plod | mesnata plavocrna „bobica” 5–9 mm | viseća smeđa drvenasta šišarka, 10–15 cm | uspravna šišarka koja se raspada na stablu |
| Ljekoviti plod | da, zvanično priznat | ne | ne |
Praktična posljedica je jednostavna. Kad u receptu pročitate smrekove bobice, misli se na kleku. Smreka-četinar nema mesnate plodove nego drvenaste šišarke, koje se ne jedu i ne kuhaju.
Oprez kod zamjene: savinova kleka (Juniperus sabina) je otrovna
Rod Juniperus ima mnogo vrsta i nisu sve bezopasne. Savinova kleka, Juniperus sabina, otrovna je i ima abortivno djelovanje. Sadi se kao ukrasni puzavi grm po dvorištima i parkovima, pa je zamjena realan scenario za nekoga ko bere sam.
Razlika se vidi i osjeti. J. sabina je nizak i raširen, s pretežno ljuskastim listovima, a pri trljanju daje neugodan, oštar miris. J. communis ima oštre iglice u pršljenovima po tri i smolasto svjež miris. Otrovnost i abortivno djelovanje svojstvo su savinove kleke i navode se ovdje isključivo kao upozorenje na zamjenu vrsta.
Šta sadrže bobice kleke?
Miris i okus bobica dolaze prije svega od eteričnog ulja. Kad su analizirali sastav tog ulja, α-pinen se pokazao kao jedan od glavnih sastojaka. Uz eterično ulje, plod sadrži smolaste materije, organske kiseline, šećere, flavonoide i druge polifenole.
Ovdje ide važno razgraničenje: bobice i iglice nisu isto. Jedna analiza albanskih uzoraka namjerno je razdvojila profil bobica od profila iglica, jer se ne poklapaju, a širi pregled hemije cijele biljke tu razliku samo potvrđuje. Nije svejedno koji se dio analizira.
Isti oprez vrijedi i za treći dio biljke. Jedno istraživanje je ispitivalo list kleke, dakle list, a ne plod, pa se njegovi nalazi ne mogu prenositi na čaj od bobica.
Sastav je činjenica i tako ga i iznosimo. Iz sastava, međutim, ne slijedi automatski efekat: to što bobica sadrži α-pinen ne znači da šolja čaja radi ono što se α-pinenu pripisuje u laboratoriji.
Ljekovita svojstva kleke: šta je zvanično priznato, a šta pokazuju istraživanja
Plodu kleke priznate su dvije indikacije, i obje isključivo kao tradicionalna upotreba — priznanje počiva na dugoj i dosljednoj upotrebi kroz generacije, a ne na kliničkim ispitivanjima.
Ispiranje mokraćnih puteva
Prva glasi: tradicionalni biljni lijek za povećanje količine urina radi ispiranja mokraćnih puteva kod manjih tegoba mokraćnog sistema. Riječ manjih tu nije ukras — njome se namjerno ograničava opseg upotrebe.
Zato odmah slijedi i granica. Ako se jave groznica, dizurija (bolno ili otežano mokrenje), grčevi ili krv u urinu, ide se ljekaru, a ne nastavlja s čajem. Uz to, traži se dovoljan unos tečnosti tokom upotrebe — ispiranje bez tečnosti nema smisla.
Kleka nije jedina biljka koju tradicija veže uz mokraćne puteve, pa se u istom kontekstu obično spominju i brusnica i uva ursi (medvjeđe grožđe).
Probavne tegobe, dispepsija i nadutost
Druga indikacija je simptomatsko olakšanje probavnih tegoba poput dispepsije (osjećaja punoće i nelagode u želucu) i nadutosti. Za nju je predviđena drugačija dnevna doza nego za mokraćne puteve, s višom gornjom granicom; tačne brojke slijede u sekciji o čaju.
Jedan opsežan pregled literature sabrao je tradicionalne primjene kleke i dostupne laboratorijske nalaze. Takav pregled opisuje stanje istraživanja, ali sam po sebi nije dokaz da čaj zaista olakšava probavne tegobe.
Antioksidativno i antibakterijsko djelovanje u laboratoriji
Isto eterično ulje pokazalo je i antioksidativnu aktivnost, dok je albanska studija bobica i iglica pokazala antibakterijsko djelovanje ekstrakata — nalazi koji se uklapaju u širu sliku bioaktivnih spojeva ove vrste.
Ovdje treba biti izričit. Svi ti rezultati dolaze iz laboratorijskih ispitivanja ekstrakata i eteričnog ulja, ne iz ispitivanja na ljudima. Šolja čaja od bobica ne djeluje kao antibiotik i ne treba je tako shvatati.
Kako se priprema čaj od kleke i koliko ga piti?
Doza za mokraćne puteve i doza za probavne tegobe nisu iste, i izričito su razdvojene. Recepti s interneta tu razliku obično ne spominju.
Priprema korak po korak
Bobice se prije prelijevanja usitne, zgnječe ili grubo istucaju. Cijela bobica ima nepropusnu voštanu opnu i slabo otpušta sastojke, pa cijeli plodovi u šolji daju blijed napitak.
Usitnjene bobice preliju se ključalom vodom, 150 ml po dozi, posuda se poklopi i ostavi da odstoji, pa se procijedi. Poklopac ima svrhu: eterično ulje je hlapljivo i bez njega odlazi s parom. Način primjene je oralni, uz dovoljan unos tečnosti tokom upotrebe.
Med se u našim kuhinjama redovno dodaje kao zaslađivač i to je tradicionalna priprema, ništa više od toga. Isto vrijedi za sirup i sok od bobica. To su načini prerade, a odobrene doze odnose se na infuz, ne na sirup.
Koliko čaja dnevno: tačne doze
Doze koje slijede odnose se na odrasle i starije osobe i prenesene su bez zaokruživanja.
Za ispiranje mokraćnih puteva: 2,0–2,5 g usitnjenog ploda na 150 ml ključale vode, jedan do tri puta dnevno. Pojedinačna doza je 2–2,5 g, a dnevna doza 2,5–6 g.
Za probavne tegobe: isti infuz, jedan do četiri puta dnevno, uz dnevnu dozu 2,5–10 g.
Trajanje je jednako važno kao količina. Ako simptomi traju duže od dvije sedmice, treba se obratiti ljekaru. To nije rok trajanja kure nego signal da problem izlazi iz okvira samoliječenja.
Djeci i adolescentima ispod 18 godina kleka se ne preporučuje, jer za tu dob nema dovoljno podataka.
I jedan praktičan detalj na kraju: doza je definisana u gramima, ne u kašikama. Usitnjene i cijele bobice bitno se razlikuju po zapremini, pa je kuhinjska vaga ovdje tačnija od pribora.
Kada i kako se bere kleka?
Beru se samo zreli, plavocrni plodovi s voštanim slojem. Zeleni su nezreli i ostaju na grmu za sljedeću sezonu, jer im treba još godina ili dvije. Berba pada u kasno ljeto i jesen.
Grm bode, pa se bere u rukavicama. Uobičajen način je da se pod granu podmetne platno i grana lagano strese. Tada padaju uglavnom zreli plodovi, a nezreli ostaju gdje jesu.
Suši se u tankom sloju, u hladu i na promaji, nikako na suncu ni u vrućoj pećnici, jer eterično ulje hlapi. Osušen plod ide u dobro zatvorenu staklenu posudu, u mrak.
Za one koji beru sami vrijedi pravilo bez izuzetka: prije berbe morate biti sigurni u vrstu, zbog savinove kleke opisane gore.
Kleka u kuhinji i klekovača
Bobice kleke su klasičan začin uz divljač, svinjetinu, kiseli kupus i marinade. Koriste se u maloj količini i obično se zgnječe neposredno prije upotrebe, da bi pustile miris. Taj miris je smolast i svjež, s gorkastim tonom koji dobro podnosi masno meso i dugo kuhanje.
U loncu se bobica ponaša otprilike kao lovorov list ili biber u zrnu: pet do deset zrna po jelu, ne šaka. Prejaka ruka daje gorčinu koja se poslije ne da popraviti.
Klekovača je rakija aromatizovana bobicama kleke i tradicionalno piće u Bosni i Hercegovini i široj regiji. Isti plod daje prepoznatljiv miris i džinu. To su kulturne i gastronomske činjenice i tu ostaju.
Vrijedi povući jasnu crtu. Odobrene indikacije i doze odnose se na čaj od bobica. Alkoholno piće aromatizovano istim plodom nije isto što i infuz i nigdje nije ni obrađeno.
Ko ne bi trebao koristiti kleku?
Ovo se obično čita tek kad zatreba, i tada je važno da bude tačno — zato ide tačku po tačku.
Ko je mora izbjegavati u potpunosti. Naveden je samo jedan takav razlog: preosjetljivost na plod kleke ili njegove sastojke. Ništa drugo nije svrstano u tu, najstrožu kategoriju.
Teška bolest bubrega. Ovo je upozorenje, ne apsolutna zabrana, ali je ozbiljno — uključuje stanja poput infektivnog intersticijskog nefritisa, pijelitisa i pijelonefritisa. Kod takve dijagnoze kleka se ne preporučuje. Blaže bubrežne tegobe u ovu kategoriju ne spadaju.
Djeca i mlađi od 18 godina. Za tu dobnu skupinu nema dovoljno podataka, pa se kleka ne preporučuje.
Smanjen unos tečnosti. Ako vam je ljekar savjetovao da pijete manje tečnosti, kleka nije za vas — cijeli smisao prve indikacije je da poveća količinu mokraće, što je suprotno tom savjetu.
Kada odmah kod ljekara, ne uz čaj. Groznica, dizurija, grčevi ili krv u urinu nisu znak da popijete još jednu šolju, nego da potražite pregled.
Trudnoća i dojenje. Sigurnost nije utvrđena ni u jednom ni u drugom slučaju, pa se upotreba ne preporučuje zbog nedostatka podataka, ne zbog dokazane štete. Isto vrijedi i za plodnost. Ovo namjerno formulišemo precizno, jer se uz kleku ponekad prenose tvrdnje o mehanizmu djelovanja na trudnoću koje nigdje nisu zabilježene.
Lijekovi. Nijedna interakcija nije zvanično prijavljena. To je dobra vijest, ali je vrijedi čitati pažljivo: nijedna prijavljena ne znači isto što i ispitano pa isključeno. Ako redovno uzimate neku terapiju, kratko pitanje ljekaru ili farmaceutu jeftinije je od pretpostavke.
Nuspojave. Nijedna poznata nuspojava nije zabilježena. Ni tu ne dodajemo ništa od sebe.
Koliko dugo. Duže od dvije sedmice bez poboljšanja znači posjetu ljekaru, ne novu turu čaja.
Gdje se kleka javlja u gotovim biljnim mješavinama
Kleka se rijetko pije sama. U tradicionalnim i u gotovim mješavinama obično stoji uz bilje sličnog profila, na primjer uz brezu, koja se kod nas takođe vezuje uz mokraćne puteve.
Sreće se i u mješavinama za mokraćne puteve, uz list breze i korijen peršuna.
Kombinovanje ne poništava ograničenja. Doza, trajanje i grupe kojima se kleka ne preporučuje vrijede i onda kad je kleka samo jedan od više sastojaka u mješavini.
Često postavljana pitanja o kleki
Šta je kleka?
Kleka je zimzeleni grm ili nisko drvo iz porodice čempresa, naučnog imena Juniperus communis. Raste na suhim padinama i pašnjacima širom Evrope, pa i kod nas. Ljekoviti dio su njeni sitni plavocrni plodovi, koje narod zove bobice, a botanički su zapravo mesnate šišarice.
Kleka ili smreka — je li to ista biljka?
U našem govoru kleka, borovica i smreka često znače istu biljku, Juniperus communis. Ali smreka je i službeni naziv za četinar Picea abies, drvo s visećim smeđim šišarkama, koje nema ljekovite bobice. Kada u receptu pročitate smrekove bobice, misli se na kleku.
Kako izgleda plod kleke?
Plod kleke je sitan, okrugao, promjera oko pet do devet milimetara. Zrele bobice su plavocrne s voštanim, zamagljenim slojem na površini, a nezrele su zelene i trebaju dvije do tri godine da sazriju. Botanički to nije bobica nego mesnata šišarica, latinski galbulus.
Za šta su dobre bobice kleke?
Evropska agencija za lijekove priznaje bobice kleke kao tradicionalni biljni lijek za dvije svrhe: povećanje količine urina radi ispiranja mokraćnih puteva kod manjih tegoba, i simptomatsko olakšanje probavnih tegoba poput dispepsije i nadutosti. Obje su priznate na osnovu duge upotrebe, a ne kliničkih dokaza.
Kako se priprema čaj od kleke?
Dvije do dva i po grama usitnjenih bobica prelije se sa sto pedeset mililitara ključale vode, poklopi i ostavi da odstoji, pa procijedi. Kod tegoba s mokraćnim putevima pije se jedan do tri puta dnevno, a kod probavnih tegoba jedan do četiri puta dnevno.
Šta je rakija klekovača?
Klekovača je rakija aromatizovana bobicama kleke, tradicionalno piće u Bosni i Hercegovini i široj regiji. Istim se plodom aromatizuje i džin. To je kulturni i kulinarski, a ne zdravstveni podatak: bobice u alkoholnom piću ne nose ljekovito djelovanje o kojem je ovdje riječ.
Koje je naučno ime kleke?
Naučno ime kleke je Juniperus communis L. Ljekovita droga se vodi kao Juniperi fructus, odnosno galbulus ili pseudo-fructus. Rod Juniperus ima mnogo vrsta, pa je latinsko ime važno: savinova kleka, Juniperus sabina, otrovna je i ne smije se koristiti kao zamjena.
Zaključak
Kleka, borovica i smreka tri su imena za jednu biljku, Juniperus communis. Smreka-četinar, Picea abies, drugo je drvo i nema ljekovite bobice; kad recept traži smrekove bobice, traži kleku.
Evropska agencija za lijekove priznaje dvije indikacije, ispiranje mokraćnih puteva i probavne tegobe, ali obje samo kao tradicionalnu upotrebu. Čaj je jednostavan, doze su jasno definisane i razlikuju se po indikaciji, a granica je dvije sedmice.
Kleka se ne preporučuje osobama ispod 18 godina, u trudnoći i tokom dojenja, ni kod teške bubrežne bolesti. Nije ni čudo ni opasnost, nego dobro dokumentovana biljka koju vrijedi koristiti u granicama koje su za nju već ispisane.
—
Sadržaj je informativnog karaktera i ne zamjenjuje savjet ljekara ili farmaceuta. Kleka se ne preporučuje osobama mlađim od 18 godina, trudnicama i dojiljama, ni osobama s teškom bubrežnom bolešću. Ako uzimate terapiju, posavjetujte se s ljekarom prije upotrebe.
