Imela (Viscum album) je zimzeleni grm koji cijelu zimu ostaje zelen visoko u krošnji golog drveta. U biljnoj medicini spominje se najčešće u tri konteksta: krvni pritisak, onkologija i čaj.
Za sva tri vrijedi jedan okvir koji je dobro znati unaprijed. Evropska agencija za lijekove (EMA) je 2012. razmotrila imelu i zaključila da uslovi za izdavanje biljne monografije nisu ispunjeni, ni za dobro utvrđenu ni za tradicionalnu upotrebu. To nije zabrana i nije dokaz da biljka ne djeluje, ali jeste razlog da se svaka tvrdnja o njoj čita pažljivo.
Niže slijedi razgraničenje bijele imele od žute, koja je zasebna biljka, pa botanika i sastav, dokazi po pojedinom području, te nuspojave i interakcije s lijekovima.
Šta je imela i o kojoj biljci tačno govorimo?
Prije bilo kakve zdravstvene tvrdnje treba raščistiti o čemu se govori. Pod nazivom “imela” u našim krajevima cirkuliraju najmanje dvije različite biljke, a u botaničkoj literaturi i preko stotinu vrsta.
Bijela imela (Viscum album)
Bijela imela je zimzeleni grm koji raste na granama drveća. Latinski naziv joj je Viscum album, na engleskom se zove European mistletoe, a kod nas se piše i kao bela imela ili imela bijela. Botanički se svrstava u porodicu Viscaceae, koju novije klasifikacije uklapaju u širu porodicu Santalaceae. Bobice su bijele do prozirno žućkaste i sazrijevaju u kasnu jesen. Ako u nekom opisu naiđete na crvene ili narančaste bobice, ne radi se o ovoj vrsti. Naziv “bijela” i dolazi od boje ploda, a ne od boje cvijeta, koji je sitan, žućkast i lako se previdi. Sve što u ovom tekstu slijedi odnosi se isključivo na evropsku bijelu imelu.
Žuta imela (Loranthus europaeus) nije ista biljka
Žuta imela pripada drugom rodu i drugoj porodici. Bobice su joj žuto-narančaste, zimi odbacuje list, dakle nije zimzelena, i najčešće se nalazi na hrastu. Razlika nije kozmetička. Kad neko citira istraživanje o “imeli”, to istraživanje je gotovo uvijek rađeno na Viscum album, i njegovi rezultati ne govore ništa o Loranthus europaeus. Vrijedi i obrnuto. Ako ste biljku brali ili kupili pod nazivom žuta imela, ništa od podataka niže se na nju ne odnosi.
Rod Viscum nije isto što i Viscum album
Rod Viscum obuhvata preko stotinu vrsta rasprostranjenih po Evropi, Africi i Aziji. Opis roda u cjelini lako se pomiješa s opisom jedne konkretne vrste. Ovdje govorimo o jednoj vrsti iz tog roda i ni o jednoj drugoj.
Kako imela izgleda i zašto je poluparazit
Imela raste kao gusta, gotovo pravilna kugla na grani drveta domaćina, obično promjera trideset do stotinjak centimetara. Grane su joj zelenkaste i račvaju se u pravilnim parovima. Listovi su kožasti, izduženi i uski, tamnozelene do žućkaste boje, i ostaju na biljci preko cijele zime. Upravo zato se imela najlakše uočava u decembru i januaru, kada je listopadno drveće golo pa kugla ostane vidljiva sa ceste.
Bobice su bijele, veličine graška, i unutra sadrže ljepljivu masu. Ta ljepljivost nije slučajna. Ptice, prije svega drozdovi, pojedu bobicu, a sjeme se preko kljuna ili izmeta zalijepi za koru druge grane i tu proklija.
Imela je poluparazit. To znači da ima vlastite zelene listove i sama obavlja fotosintezu, ali vodu i mineralne materije uzima iz domaćina. Umjesto korijena u zemlji razvija haustorije, izdanke koji prodiru kroz koru u provodno tkivo grane i priključuju se na tok vode. Domaćin je time oslabljen, posebno ako na jednom stablu ima više grmova, ali ga imela u pravilu ne ubija brzo. Odgovor na pitanje je li imela parazit glasi: jeste, ali djelomično, i to je razlika koja se u botanici uzima ozbiljno.
Biljka domaćin i berba: mijenja li hrast išta?
Imela se najčešće nalazi na topoli, jabuci, lipi, vrbi, brezi i javoru, a postoje i podvrste vezane za jelu i bor. Vrsta drveta na kojem raste mjerljivo utiče na sastav biljke, i to je jedina tvrdnja iz ovog kruga koja stvarno ima istraživačku podlogu.
Rad objavljen 2021. u časopisu Molecules pokazao je da uslovi berbe i vrsta biljke domaćina mjerljivo mijenjaju fenolni profil i antioksidativnu aktivnost ekstrakata imele. Studija iz 2022. u Scientific Reports otišla je korak dalje i izmjerila sadržaj viskotoksina i lektina kod imele s dva različita domaćina, Parrotia persica i Carpinus betulus, uporedivši pri tome septembarsku i decembarsku berbu. Razlike su bile jasne po oba kriterija. Isti zaključak nosi i fitohemijski pregled iz 2016., koji navodi da se sastav mijenja s vremenom berbe, vrstom domaćina i načinom prerade.
A sada ono zbog čega ste vjerovatno i došli do ovog pasusa. Tvrdnja da je hrastova imela najljekovitija je tradicijsko vjerovanje, a ne istraživački nalaz. U izvorima koje smo pregledali nijedna studija nije poredila imelu s hrasta s imelom s drugih stabala. Dokazano je da domaćin mijenja sastav. Nije dokazano da ga hrast mijenja nabolje, ni za koju konkretnu namjenu.
Postoji i botanička komplikacija koju vrijedi imati na umu: ono što se u narodu zove hrastovom imelom ne mora biti Viscum album, jer na hrastu redovno raste i žuta imela iz prethodne sekcije. Ovo je mogućnost koju nismo mogli provjeriti, ali je dovoljna da se identifikacija po pričanju ne uzima zdravo za gotovo.
Zbog svega toga u ovom tekstu nema uputstva za berbu, sušenje ni doziranje. Imela je toksična biljka koja nema odobren status za samoliječenje, pa bi svaka takva uputa bila prazan rizik. Ako vas zanima drugi domaćin s kojim se često spominje, o listu breze smo pisali zasebno.
Šta imela sadrži: lektini, viskotoksini i ostalo
Fitohemijski pregled iz 2016. navodi kao najaktivnije komponente imele lektine i viskotoksine, uz koje idu fenolne kiseline, fenilpropanoidi i flavonoidi. Viskotoksini su mali proteini, lektini su veći proteini koji se vežu za šećerne strukture na površini ćelija. Fenolne kiseline i flavonoidi su, s druge strane, jedinjenja koja se nalaze u stotinama biljnih vrsta i nisu ono po čemu je imela posebna, iako se najčešće navode prvi jer zvuče bezopasnije.
Najpoznatiji lektin imele zove se viskumin. Izolovan je i okarakterisan još 1982. godine, u radu koji ga opisuje kao toksični lektin, protein koji inaktivira ribosome. To je važno reći jer se viskumin ponekad pogrešno svrstava među polisaharide, što vodi u pogrešnu predstavu o tome kako se ta tvar ponaša.
Zašto se to vas tiče? Zato što su i lektini i viskotoksini proteini, a proteini su osjetljivi na toplotu i na način pripreme. Sušena biljka, prelivena kipućom vodom, i standardizovani ekstrakt pripremljen u farmaceutskim uslovima nisu isti proizvod, iako potiču od iste biljke. Kad neko rezultat dobiven na ekstraktu prenese na šoljicu čaja, preskočio je korak koji se ne smije preskočiti.
Ova sekcija namjerno staje na sastavu. O ljekovitosti imele odlučuju klinički podaci, a njima su posvećene sekcije koje slijede. Poznat mehanizam bez kliničke potvrde nije zdravstvena tvrdnja i mi ga tako nećemo ni predstavljati.
Imela i krvni pritisak: šta dokazi zaista pokazuju
Veza imele i pritiska dolazi iz tradicijske upotrebe u srednjoj Evropi, gdje se biljka stoljećima koristila kod tegoba koje bismo danas svrstali pod povišen krvni pritisak. Tradicija je razlog zašto se tema uopšte istražuje. Ona sama po sebi nije dokaz.
Eksperimentalnih podataka je malo. Postoji rad koji je mjerio efekat ekstrakta stabljike imele na arterijski pritisak kod Wistar štakora, uz primjenu direktno u jugularnu venu. Dvije stvari u toj rečenici nose cijelu težinu: radi se o životinjskom modelu i o intravenskoj primjeni. Nijedan od ta dva uslova ne postoji kad neko kod kuće popije čaj. Rezultat s tog rada se ne može prenijeti na ljude, a pogotovo ne na napitak.
Regulator je bio jednako jasan. U javnom izjašnjenju iz 2012. EMA navodi da za kardiovaskularne indikacije nije ispunjen uslov iz člana 10a Direktive 2001/83/EC da aktivna supstanca ima priznatu djelotvornost, niti su te indikacije ocijenjene kao prikladne za primjenu bez nadzora ljekara. Dakle: nema humane kliničke potvrde, i nema regulatornog zelenog svjetla za samostalnu upotrebu.
List bijele imele jeste jedan od sastojaka mješavine Hypertea, zajedno s biljkama poput cvijeta i lista gloga, korijena valerijane, lista breze, ploda šipka i kunice. To je podatak o sastavu, ne tvrdnja o djelovanju. Od svih biljaka u toj mješavini, imela je ona za koju su dokazi najslabiji, i upravo tako to stoji i na našoj stranici tog proizvoda.
Imela i rak: zašto se koristi i šta pokazuju studije
Ovo je dio teksta oko kojeg se najviše griješi, u oba smjera. Imela se u komplementarnoj onkologiji, posebno u njemačkom govornom području, koristi decenijama i o tome postoji ozbiljna literatura. To ne znači da je pitanje riješeno.
Referentna tačka je Cochrane pregled iz 2008. godine, koji je obuhvatio 21 studiju i 3.484 randomizovana pacijenta. Zaključak je formulisan preko dokazne snage: dokazi iz randomizovanih studija koji bi podržali stav da ekstrakti imele utiču na preživljavanje ili poboljšavaju sposobnost borbe protiv raka su slabi. Od 13 studija koje su gledale preživljavanje, njih 6 pokazalo je neku korist, ali nijedna nije bila visokog metodološkog kvaliteta. Dvije studije, na melanomu i na tumorima glave i vrata, dale su dokaz da ekstrakti u tom pogledu nisu efikasni.
Postoji i nijansa koju bi bilo nepošteno prešutjeti. Isti pregled navodi da ima nešto dokaza da ekstrakti imele mogu donijeti korist na mjerama kvalitete života tokom hemoterapije kod raka dojke, ali da ti rezultati traže potvrdu. To je otvoreno pitanje, ne zaključak.
Jedna rečenica koja se mora reći izričito: sve onkološke studije o imeli koriste injekcione, standardizovane ekstrakte poput preparata Iscador i abnobaVISCUM, a ne čaj od sušene biljke. Ni jedan jedini rezultat iz tog korpusa ne odnosi se na napitak pripremljen kod kuće.
EMA je razmotrila i primjenu u terapiji raka i zaključila da informacije dostupne u javnoj domeni nisu dovoljne da podrže indikaciju zasnovanu na dobro utvrđenoj medicinskoj upotrebi.
Uz ovu temu gotovo uvijek ide i tvrdnja da imela “jača imunitet”. Ona se naslanja na dvije stvari: na to da su lektini biološki aktivni proteini i na decenijsku upotrebu ekstrakata u komplementarnoj onkologiji. Nijedna od te dvije stvari nije mjerenje efekta na imuni sistem čovjeka. U izvorima koje smo pregledali nema kliničkog rada koji bi takvo djelovanje potvrdio, a Cochrane je upravo sposobnost organizma da se nosi s bolešću i s liječenjem svrstao među ishode za koje su dokazi slabi.
Nuspojave, oprez i interakcije s lijekovima
Šta se prijavljuje kao nuspojava
Sistematski pregled sigurnosti iz 2011. godine analizirao je primjenu viših doza Viscum album kod životinja i ljudi. Ono što se najčešće bilježi su probavne tegobe, glavobolja, povišena temperatura i alergijske reakcije, a kod injekcionih preparata i lokalna upalna reakcija na mjestu primjene. Kontekst je bitan: u komplementarnoj onkologiji ekstrakti se daju injekciono i u visokim dozama, što je drugačiji način primjene od čaja.
Uz to ide i jedna korekcija u suprotnom smjeru. Pregledni rad iz 2013. o božićnim biljkama s pogrešnim reputacijama navodi da je reputacija imele kao smrtonosne biljke preuveličana. Priče o smrtnom ishodu nakon nekoliko bobica nemaju podlogu kakvu im pripisuju. Toksična biljka ipak ostaje toksična, i ta dva podatka se ne isključuju.
Interakcije s lijekovima
Laboratorijsko istraživanje objavljeno 2012. pokazalo je da ekstrakti imele in vitro inhibiraju ili induciraju više izoformi citohroma P450, uključujući 1A2, 2A6, 2B6, 2C8, 2C9, 2C19, 2D6, 2E1 i 3A4. Citohrom P450 je enzimski sistem preko kojeg jetra razgrađuje veliki dio lijekova koji se danas propisuju. Ograde su obavezne: rad je rađen u epruveti, na komercijalnim ekstraktima s tri različita domaćina, i njegovi nalazi se ne mogu prenijeti na čaj. Ali su dovoljan razlog za oprez. Ako uzimate redovnu terapiju, posebno terapiju za povišen krvni pritisak, imela nije biljka koja se dodaje na svoju ruku.
Kome se ne preporučuje
Trudnicama i dojiljama, djeci, osobama na redovnoj terapiji bilo koje vrste i osobama koje se liječe od maligne bolesti bez znanja svog onkologa. EMA je u istom dokumentu ocijenila da imela nije prikladna za primjenu bez nadzora ljekara, što je formulacija koja pokriva sve nabrojane grupe. Maksimalnu dnevnu dozu ovdje nećete naći, jer je ne postavljamo mi nego neko ko je za to nadležan, a nadležni je nisu postavili.
Božić, druidi i tradicija: odakle imeli ugled
Ugled imele je starije porijeklo od bilo koje studije. Kod Kelta je imela s hrasta imala obredni status, a druidi su joj pripisivali zaštitnu moć, što je vjerovatno i korijen kasnijeg uvjerenja da je baš hrastova imela posebna. Ljubljenje ispod grančice imele o Božiću je evropski običaj koji se u različitim oblicima drži i danas, a u Istri postoji živa tradicija biske, rakije s imelom, koja se pravi po lokalnim receptima. Kako se ona sprema, ovdje nećemo pisati. Sva tri običaja žive tamo gdje biljka i raste, a imela je u tim krajevima vidljiva tačno u decembru, kada je ostalo drveće golo. Dobar dio njenog ugleda vjerovatno počinje od te prilično prozaične činjenice.
Iz istog tradicijskog sloja dolazi i upotreba imele kod epilepsije, koja se u starijim herbarijima spominje redovno. Treba je čitati kao historijski podatak i ništa više. Kliničke potvrde za tu upotrebu nema, epilepsija se ne liječi biljem, a pokušaj da se lijek zamijeni čajem kod te dijagnoze je ozbiljno opasan. Običaj i terapija su dvije različite kategorije, i tekst koji ih miješa ne pomaže nikome.
Često postavljana pitanja o imeli
Kada se bere imela?
Imela se tradicionalno bere u kasnu jesen i zimu, kada je listopadno drveće golo pa je grm lako uočiti. Istraživanja pokazuju da se sadržaj lektina i viskotoksina mjerljivo razlikuje između septembarske i decembarske berbe (PMID 35725801), pa vrijeme berbe nije nevažan detalj. Domaća berba za samoliječenje se ne preporučuje.
Koje su nuspojave bijele imele?
Sistematski pregled sigurnosti viših doza bilježi probavne tegobe, glavobolju, povišenu temperaturu i alergijske reakcije, a kod injekcionih preparata i lokalnu upalu (PMID 21871125). Pregled iz 2013. navodi da je reputacija imele kao smrtonosne biljke preuveličana (PMID 23359840), ali toksična biljka ostaje toksična.
Snižava li čaj od imele krvni pritisak?
Nema kliničke potvrde kod ljudi. Jedini eksperimentalni rad koji smo našli izveden je na štakorima uz primjenu ekstrakta u venu (PMID 19172455), što se ne može prenijeti na čaj. Evropska agencija za lijekove je 2012. zaključila da priznata djelotvornost za kardiovaskularne indikacije nije utvrđena.
Koja je razlika između bijele i žute imele?
To su dvije različite biljke iz različitih rodova. Bijela imela je Viscum album, ima bijele bobice i raste uglavnom na listopadnom drveću. Žuta imela je Loranthus europaeus, ima žute bobice, zimi odbacuje list i vezana je prije svega za hrast. Njihov hemijski sastav i istraživanja se ne poklapaju.
Može li se imela piti uz lijekove?
Bez konsultacije s ljekarom ne. Laboratorijsko istraživanje pokazalo je da ekstrakti imele in vitro utiču na enzime citohroma P450 koji razgrađuju velik broj lijekova (PMID 21538623). Ti rezultati nisu potvrđeni na ljudima, ali su dovoljan razlog za oprez, posebno kod osoba koje uzimaju terapiju za krvni pritisak.
Liječi li imela rak?
Ne. Cochrane pregled iz 2008. obuhvatio je 21 studiju i 3.484 randomizovana pacijenta i zaključio da su dokazi da ekstrakti imele utiču na preživljavanje slabi (PMID 18425885). Dio nalaza sugeriše moguće poboljšanje kvalitete života tokom hemoterapije, ali ti rezultati traže potvrdu. Studije su rađene s injekcionim ekstraktima, ne s čajem.
Smije li se imela koristiti u trudnoći?
Ne preporučuje se. Za bijelu imelu ne postoje studije o sigurnosti u trudnoći ni tokom dojenja — o toj primjeni jednostavno nema objavljenih podataka. Kad podataka nema, izostanak dokaza o šteti nije isto što i dokaz o sigurnosti, pa se imela u tim periodima izbjegava.
Zaključak
Imela je botanički neobična i hemijski aktivna biljka s dugom tradicijom iza sebe, i istovremeno biljka za koju evropski regulator nije mogao potvrditi ni dokazanu ni bezbjednu samostalnu upotrebu. Za krvni pritisak nema humane kliničke potvrde; postoji jedan eksperiment na štakorima uz intravensku primjenu i odbijena kardiovaskularna indikacija. U onkologiji su dokazi ocijenjeni kao slabi i odnose se na injekcione preparate, ne na čaj; za popularnu tvrdnju o jačanju imuniteta kliničke potvrde nema. Sastav se mjerljivo mijenja s domaćinom i sezonom, ali priča o superiornoj hrastovoj imeli ostaje tradicija.
Domaćeg recepta i količine na litar vode ovdje svjesno nema: imela je toksična biljka bez odobrene indikacije za samoliječenje, pa doziranje nije stvar o kojoj se odlučuje uz čitanje teksta. Za širi kontekst same dijagnoze, pisali smo zasebno o tome šta je povišen krvni pritisak i kako se prati.
Sadržaj ovog članka je informativne prirode i ne zamjenjuje savjet ljekara ili farmaceuta. Imela je toksična biljka bez odobrene monografije Evropske agencije za lijekove i nije namijenjena samoliječenju. Ako uzimate terapiju, trudni ste, dojite ili se liječite od maligne bolesti, ne uzimajte imelu bez konsultacije sa svojim ljekarom.
